doc

crtice

18.11.2015.

sarenilo

Neobicne price stanu u tri reda, izazovu cudjenje, povrsnu nevjericu i zaborav. Neobicne price imaju kraj, jasnu neprelaznu granicu i nikada sivu basnovitu pouku. Neobicne price su toliko rijetke da se moraju zapisati, dodati im rijeci sire od tri reda, staviti im lica i zivote, pa ih spremiti da prenesu nesvakodnevnost nekome ko je zeli cuti. Procitati. Da im se ne desi svakodnevni zaborav svega neobicnog. Obicne price krecu odmah, bez zadrske i cekanja, pune su isprika i kajanja. I traju. Svaki dah je prica. Pokret, dim, suza, hrana i rijeci. Nemaju trajanje niti uzrok, nemaju pouku niti se iko trudi da u njima vidi sarenilo. Obicne price zavrse na zadnjim stranicama novina, bas u tri reda sa jednom slikom. I ne mozete uhvatiti sve svoje neobicne price, ne mozete im zadrzati sve boje, niti ih mozete zastititi od obicnosti i sivila. Onim bas rijetkim i cudesnim se vracate svaki dan, makar bili u svoj svojoj obicnosti. once divided...nothing left to subtract...

25.02.2013.

utjeha

Znalo se da se srijedom, nekad iza pet,  otvaraju vrata stana na dvanestom, cak i bez zvona i  najave i da na vratima stoji standardni gost. David. Ime mu moze biti bilo koje, izgled i pojava nebitni, cud mirna, oci jos radoznale i pametne. Davida imamo svi mi. On vam dodje kao utjeha da vam nije sve lose, da se mozete tjesiti necijim padom , zaleci njega hrabrite sebe .Uvjeravate se kako niste donijeli  sve lose odluke, jer ste mogli i gore. David  dodje, popije kafu, pozali se na sve i ode. Hinjite da vam je stalo, jer pustajuci ga u kuci vi se dobrocinitelj, vi ste komsija i prijatelj. Mislite da je bas ta srijeda presudna da David ne odustane od svega. Sjecate li se Davidove price, njegove kalvarije, njegovih pokusaja da zivi. Naravno da ne, to je dio neke proslosti koje ne zelite biti dio, jer onda biste i sami preispitali sve ono sto vam daje snagu da obucete kosulju, zapocnete dan. Bas vam ovako odgovara. Sucut  daje dovoljno covjecnosti da se vase ime ne kalja a taj sat srijedom vam je vase odrijesenje od grijeha. Ponekad se u prici David i spomene, kao teret bez kojega ne mozete, onaj divni sklad koju iskonska nesreca moze  donijeti u dosadni zivot stanara dvanaestog sprata. A da cujete Davidovu stvarnu pricu? Da se potrudite shvatiti da se prognani otac, rasijani ljubavnik, pametni  beskucnik, i ostavljeni  prijatelj moze postati zbog jedne pogresne rijeci ili da se grijeh pa kakav god bio ipak ne oprasta. A ne, onda bi vidjeli sebe u Davidu, i sve poglede svih onih koje ste mozda povrijedili. I eto vas onda na necijim vratima u srijedu popodne. One srijede kad je David prestao dolaziti ipak ste obukli kosulju i iskreno zazalili. i nad Davidom i sobom, ali i svima onima ciju ste bol zaboravili, cije se price niste sjetili, i sviju onih kojima su vasa vrata ostala zatvorena. One srijede kad je David nestao iz vaseg zivota, nekad iza 5, vi ste zvonili na vrata.

17.08.2012.

koverte

Bijela koverta i nezgrapni rukopis imena i prezimena, markica i zig isprljani nepaznjom postanskog sluzbenika. U koverti samo jedan list..Nabacana gotovo necitka slova, tacke i pitanja. Pocetak jasan, formalan, hladan. gotovo oprostajni i beznandni. A onda iskrenost, jednostavna ali bolna, bujica velikih rijeci, izdaja, karaktera i  neoprastanja.  Sa svakom procitanom rijeci ruka u kojoj je pismo zadrhti. pogled se umrtvi, usne propuste tihi uzdah. Kao krik koji niko ne smije cuti. Slova cvrsto utisnuta, gorcinu u stid pretvaraju. Priznanja se redaju, ali ne znace nista, kao ni  isprike citane izmedju redova.  Spominje se usud, opravadava se strah i nedjela na bjelom papiru.  Kraj ponovo formalan, i nemoguce nedorecen. Zadnja slova  neprimjecena i nepotrebna. I sasvim je jasno da se odgovor ne treba pisati.   Napisano momentom, svjesno i nuzno. I ostavljeno da  skuplja samocu kao da samocom dovoljno ne odise. Ovakva pisma ne putuju dugo, nikad se ne izgube,  nikada ne budu slucajno neprocitana. Uvijek nadju drhtavu ruku  I zivot koji ce promijeniti.

16.08.2012.

zaborav

Ne sjecam se prvog grijeha. Nestao je ispod nanosa vecih i strasnijih. Ne sjecam se prvog nemira, izgubljen je u danasnjim  pobunama i krizama. Ne sjecam se ni novih  pocetaka, bar se pravim zaboravan i bunovan. Izbrisem ljude, uprostim ih i razvucem, bacim ih u njihovo vrijeme, i idem dalje. I neiskren sam. Krajnje,  Da ne priznajem sve one koji donosise nemir i grijeh. kao nesjecanje ili zaborav. Bas zbog svoga zaborava danas se novih izdaja plasim, kao da nenaucen na svoje mjesto trazim nesto vise. Da budem pamcen. Izvucen i poslozen, Kao svi koji moja zaboravna sjecanja cine. Vratim se iskrenosti pa pruzim ruku da me vodi. Samo sto nema te ruke, nestala je u mojim neiskrenim  zaboravima. I postala dio grijeha, A grijeh ne priznajem. Moji krugovi su to, zakrivljeni svakim novim crtanjem, svakim novih grijehom, zaboravom, i nemirom. Ostavljanjem ili ostankom.  Crtam upravo novi krug. I polako se tjeram da zaboravim, pa kroz zaborav i oprostim, Svoj grijeh. I grijeh svih onih koji crtaju sa mnom zaborave i izdaje. 

16.08.2012.

odlazak

Niko danas ne pise dnevnike, nema vise nista carobno u sjecanjima na papiru. Trenutak koji se mora zapisati prebrise novi, pa ispocetka dok nam sjecanje ne zamjeni haos. Danas niko ni ne ostavlja tragove, Izbrisu se prije nego ih uhvatimo. Pa kad u kuci gdje sam rodjen  pronjadjem zarobljeno sjecanje vratim se drhtavom rukopisu, i iskopam svoj trag. Pojave se tad slike, rijeci, pisma, dnenici, beskonacni i opijajuci. Cak se i razum slozi da ta opijenost i melankolija  hrani pa je pusti sve dok se i zadnja kutija sjecanja ne zatvori. I bolno i radosno strpas u nove zidove u kojima dises ali tvoj dah ne ostaje. A nagriza potreba da ne brises ono sto imas, da ostavis dah  gdje je tvoje postojanje stvarno. A savjest?  Pa ona te odvede da ponekad  promijenis put, pa jos jednom dodjes ispred poznatih vrata.  I onda  se kaznjenicki vratis zidovima u kojima ti postojanje nije urezano.  Zato i niko danas ne pise dnevnike, nema ih gdje ostaviti, sakriti, nema se pred kojim zidovima smijati i plakati, radjati i umirati. Odrekao sam se i ja svojih zidova,  Pa i svojih dnevnika. Jedino se jos daha odrekao nisam...

17.02.2012.

kriv

Adnan je  ponovo rodjen. Istom onom preciznoscu kao kad padamo zbog svoje strasti pa nam jutro poslije donese krivicu, kajanje i odluke koje nisu samo nase. Adnan je svoj put do novog radjanja prozeo inatom, kolacem od  pripadnosti i bijega . Adnan se stalno ponovno radja, svaki put kad ga odgurne  svakodnevnica, kad mu se unaprijed izgovorena garancije uruse, pa trazi nove, nestabilnije i nejasnije.  Hereza je Adnova proslost,  ali bolna hereza koje se ne moze odreci. Sa novim Adnanovim rodjenjem hereza jaca i postaje opet crta vodilja, do novih hereza i budjenja. A krug se zatvara kod one prve,  stvorene kao ispravne, ali   urusene i nestale. Svako novo radjanje je povratak u savrseni niz vremena , dane bez grijeha, bez potrebe za utjehom ili osloncem. Kad su dani kao djetinje iskustvo,  liseni mana,  krivice. Sjecanje postaje trenutacno, sjeta samo postoji kao sjena napisanih rijeci. Sest godina. Revnosno ispunjavanje  koraka, napisanih jednim potpisom.  Adnanov problem je sto se hereza(e) ne odrice, i dalje  vjeruje u njih. Samo ih pregazi bijesom(bukom), uspava ih i pokrije. A sa novim rodjenjem vise i ne zna ko je danas.  Jedino ga muce ista pitanja, neodgovorena i presucena, sumnje u svoju istrajnost da ce i ovaj put uspjeti da se vrati. Adnan nije naucen  da nestane, naucen je da sa svakim radjanjem kazni sve sto mu znaci, iscrpi i pomete ono sto mu je blisko. I opet da bi se rodio kao heretik. Za jednu tackicu.

04.01.2012.

linija

Stara porodica kao sinonim cestitosti, starija kuca u kojoj se jos osjeti dah zivota, ispravna istorija i ukleta sadasnjost. Kad znate da nesto pored vas nestaje, da imate jos malo vremena da saznate sve o zivotu iza ugla, postanete ispravni i vi, iz radoznalosti, ili ocekivanja da necija sudba mozda krije gore zamke od vase. Pokucate na vrata, ponudite pomoc, a trazite rijeci zahvale.  Jer cestitost i ispravnost se mora nagraditi vasom samiloscu. Sebicnom potvrdom da dusu jos imate, da drzite sve na pravom mjestu. Balansirate grijehe sa, eto, jednom ili dvije  hrabropostene radnje. Bas jer se radi o staroj porodici koja nestaje jer ovom svijetu nije dala nista osim te stare kuce i nestalog dodira svega zivotnog. A starac koji vam otvori vrata ne trazi vasu rijec. Prodjemo mi pored stotina starih kuca, ali rijetko da se pitamo ima li u njima jos i nada da ce budjenje doci. Da okus starosti, ili zvuk nasih banalno samilosnih rijeci nije jedino sto ce tu ostati.  Izbor koji pravite na cija vrata kucate nije vas izbor, dovede vas prica ili rijec, dovede vas romanticni obrat u kojem se sjecate ili mastate o sinu koji vama dolazi ne dajuci stranicma da vam nude samilost. Nada da vasa vrata nece biti necija prava linija. nekad i nema linije. nema pravolinjskog oblika, granice, razdjelnika nasih strana.  Nekad je vrijeme naopako i jadno pa se i linije utapaju, tjerajuci nas da krocimo baz stida i savjesti. I tad se bas nadamo da ce ono sto smo stvorili, oprostiti i pokucati na  vrata. Kako god grijesi bili neoprostivi. Nadate se. I kucate.

 

25.09.2011.

crtice

Bilo je to ono vrijeme kad su vas slucajni prolaznici s cudjenjem gledali jer ste jos zivi. Bilo je to ono vijeme kad ste trenutke u cistoj posteljini smatrali uzitkom koji ni jedna putenost ne moze prevazici. Bilo je to ono vrijeme kad ste sebe vidjeli u ulozi pukovnika AB pred streljanje. Kad ste ste nadali da ce  kraj biti bas  takav, junacki i herojski. Ali ste cesce sebe vidjeli u blatu neosvojivog brda. Nosili ste breme koje niste mogli nositi. Kao i oruzjem u vasim rukama niste vladali svojim mislima, vodile su vas u vece beznadje. A posteljina spasavala, mirila vas sa vatrom i krvlju koje ostavljate na kucnom pragu. a nosite uvijek sa sobom. i jos i danas. A sad se zahvaljujete tom vremenu. Ne muci vas proslost , jer je ona vasa muza. izvor vaseg postojanja. Mrak ste koristili da nadjete svoje ciljeve, male, jednostavne, ciljeve bez ideala, krusne , mirisne, ciste ciljeve. Ne zovete ih snovima, snove sanjate jer morate.  A budni ste toliko dugo. Dan ste koristili da se zalijecite, da otjerate izmaglicu i strah  na licima dragih ljudi.  Da kad legnete u svoj krevet date znak da ste danas pobijedili. Krevet kao pobjeda. Ucite zivjeti na nacin da ne znate kad ce ucenje prestati. Crtate obrise supatnika u blatu, stavljate ih u male price i sudbine.. Gdje vam ne cuvaju zivot. Gdje ga samo dijele sa vama. I nadjete jos jednu pobjedu. Danas vise ne pobjedjujete, ne znaci vam nista ni cista posteljina, ni cigareta sa supatnikom bez blata oko vas. Ne znaci vam nista svijet u kojem nemate malih ciljeva, morate traziti vise, a  to "vise" nije za vas.  Pa sad crtate vasu borbu.  Crtate vrijeme koje vas je ozivjelo, probudlilo i odraslo. Crtate jer tako ucite zivjeti. Crticama. I dan danas sretnete prolaznika koji se cudi.

 

08.09.2011.

duhovima

Jedna sasvim obicna setnja . Setnja sa duhovima, nevidljivim cuvarima proslosti. Kricima savjesti. Ogledalima necega sto se moglo postati. Tada i cujem Vas glas. Pokriven je vremenom, smiren i strpljiv. Ja nisam takav. Mene su moja bojista odvela od Vaseg svijeta. Stajem pored vaseg krika. I cekam da mi se obratite. Pa onda ponovo cujem Vas glas.:Opisite se i predstavite. Ime mi recite, znak mi dajte da mogu slusati dalje. Ne govorite mi proslost, niti pomisljajte da se licima tudjim  da Vas obris. Vama nekada dragih ljudi,. Naucite me da cekam , znakovima Vasim da se ne smijem. Naucite me da cijenim pokajanja. Uvjerite me da nije skriveno stvarno, da se prebjegom ne smatra izdaja. I ja nemam odgovora. Moj glas je tad suvise tih. Krik ga ugusi. I evo me ponovo u setnji. Krik sa krikom. Pustam ih da se bore. I radujem se ponovo jer cu cuti Vas glas. Ne znam vise razlikovati kad ste tu, a kad me pustate da se sam vratim. Postojite dovoljno da ne dam da ne nestanete. Pa makar i kroz glas, komad kamena sa imenom. Da li vi znate da sam tu? Da li sam jos Vas cuvar? Prezivjela kukavica. I jedini koji jos cuje Vas krik. Mozda da Vam se tako predstavim.

23.08.2011.

prilika

Poziv u devet. Svako jutro. Par rijeci. Telegramski srocene. Nakon toga tisina. potpuna i zasluzena. Rucak u 2. Svaki dan. Precizno izvagani komadici hrane. Nakon toga tisina. Pocinak u ponoc. . Zasluzeno nemirna noc.  Odmor od sest do osam. Nezasluzen. Brz i ucinkovit. U osam je vec zaborav. Vadi se oruzje. Do pocinka.  Slozen dan od ostataka dana. Redom  slozene aktivnosti, redno slozeni nemir. Matematika postojanja nikad laksa nije bila. Cak ni onih strasnih godina kad se vjerovatnocom izracunavala sansa da se prezivi iduci dan. Ratove uvijek poredimo. Zrtvama se ne klanjamo, samo ih brojimo.  Dizemo sebi spomenike, velicamo svoje preziviljavanje. Pa se i u ovom danasnjem savrsenom redu   jos budimo sa stidom samog postojanja. Zivota.  Pomirenja ne poredimo. Ne smtramo kompromise dovoljno dobrim da ih broj spasenih opere. Spaseni  vise nisu brojevi. Nema ih u ovim rijecima, na skromnim dokazima da se vremenom ne postaje krvnik svojih brojeva . A broj je lako postati.  Pozivom u 9, ruckom u 2, pocinkom u ponoc.


Stariji postovi

<< 11/2015 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

linkovi i obaveze

ljudi
...

blogovi
...

posvete
...

BROJAČ POSJETA
13052

Powered by Blogger.ba